Kolumne

Stablo kako koncept

Stablo kako koncept
M.Radman u Francuskoj Akademiji u sklopu Croatie la voici.

Nacional 2007-08-13

Nacional 2007-08-13
TAJNA OSNIVAČICA MEDILS-A 'Ni Radmana ni mene ne mogu smijeniti'

Globus, 17.06.2011.

Globus, 17.06.2011.
PROSLAVLJANI GENETIČAR GLOBUSOVOJ NOVINARKI OTKRIO PAKLENI PLAN : SVIJETOM ĆE DRMATI MLADI STOGODIŠNJACI!

Kolumne

Citati

There are no such things as applied sciences, only applications of science.

- Louis Pasteur -

No flash player!

It looks like you don't have flash player installed. Click here to go to Macromedia download page.

Globus, 17.06.2011.

Globus, 17.06.2011.

Hrvatsko izdanje

PROSLAVLJANI GENETIČAR GLOBUSOVOJ NOVINARKI OTKRIO PAKLENI PLAN :

SVIJETOM ĆE DRMATI MLADI STOGODIŠNJACI!

 

Miroslav Radman opisuje kako se, kao mršavi dečkić na Hvaru, dizao u četiri ujutro kako bi išao sa ocem na ribe, veslao do pošte gdje su ribali i često do podneva nije puštao teška vesla iz ruku. ''Na milju od obale, kad smo našli ribu na pedeset metara dubine, trebalo je održavati barku na pošti, uprkos bezbrojnim kombinacijama pravca i brzine vjetra i morskih struja... Kompleksnost tog  zadatka nikad se nije mogla mjeriti ni s čim poslije u životu, čak ni u mom znanstvenom radu.'' To je iznenađujući uvid u psihologiju jednog od najboljih umova na svijetu u svojoj domeni, molekularnoj biologiji, profesoru na pariškom medicinskom fakultetu ''Renè Descartes'', članu Francuske akademije znanosti od 2002., dobitniku mnogih važnih znanstvenih nagrada i priznanja za otkrića i proboje u svojoj branši i suosnivaču i direktoru Instituta MedIls u Splitu.

Dr. Radman svoj je veliki znanstveni projket – produljenje ljudskog života – predstavio u vrlo čitkoj, jako zabavnoj knjizi ''S onu stranu naših bioloških granica – Tajne dugovječnosti'', kojoj se u Francuskoj sprema drugo izdanje nakon nepuna dva tjedna prodaje, a bit će objavljena i u Hrvatskoj. Provodna nit jest robusnost fenomena života, od jedne bakterije Deinococcus radiodurans, pa do zdravog razuma i praktične inteligencije dalmatinskih ribara. Otkad je objavio ovu knjigu, Miroslava Radmana, kojeg u francuskim medijima predstavljaju kako ''papu molekularne biologije'', gotovo svakodnevno pozivaju na radio, televiziju, u novine, časopise, da objasni svoj znanstveni projekt velikog, značajnog, produljenja kvalitetnog ljudskog života.

Radman o svom projektu govori pristupačno, optimistično, entuzijastično, da se rješenje čini na dohvat ruke, samo ako prijeđemo psihološke barijere koje nas priječe da prihvatimo evidentno rješenje. Knjiga ''S onu stranu naših bioloških granica'' podijeljena je u tri dijela. Prvi je memoarski pogled u djetinjstvo i mladost na Hvaru i u Splitu, neobično nadahnuto napisan, u dalmatinskom kodu nježnosti i autoironije, koji je osvojio i francuske čitatelje. Taj dio života očigledno je izvor inspiracije i za ovog, odraslog, slavnog Radmana, koji kaže da se vratio zdravo-razumskim rješenjima i poukama ribarskog života, ali, dakako, posredovano iskustvom silnog školovanja i istraživanja u laboratoriju. Drugi je dio knjige objašnjenje znanstvenog principa i istraživanja na kojima Radman temelji uvjerenje da je moguće podvostručiti ljudski vijek, a treći su neka od filozofskih pitanja koja se otvaraju ako se postigne velika dugovječnost.

Razgovor smo vodili u mjestu Gentilly, južnom predgrađu Pariza, koje je na nepunih deset minuta brzom RER linijom od centra, ali je tipična francuska provincija. Ulice sa obiteljskim kućama iza kojih su vrtovi, uglavnom su prazne u petak po podne, pa se zavjese pomiču da se provjeri tko to nepoznat prolazi.

Ako čovek malo zađe u ''selo'', kako kaže Radman, otkriva se ambijent kao stvoren za snimanje serija o Maigretu. Obiteljska kuća Radmana pri kraju je obnove. Radna soba ''pape molekularne biologije'' nepretenciozna je, radni sto malen, netko drugi  trebao bi veći samo za sređivanje mjsečnih računa. Još neobičnije, radna soba otvorena je na terase i prolazna – ni tu ni drugdije u kući nema ni znaka vanjskog kulta genija koji stvara, nametanja mira ili izolacije, nego naprotiv, tu su umjetnički radovi troje, danas odrasle djece. Dvije ili tri terase, koje se nadovezuju jedna na drugu, a daju na vrt, kuhinja i boravak posve su nalik na kuće u Dalmaciji.

  • Svojom knjigom predlažete nastavak istraživanja koja se bave, s jedne strane, utopijom čovjekove besmrtnosti, a sa druge potecijalnom realnošću ljudske dugovječnosti. Tvrdite da je tajna dugovječnosti vrlo jednostavna. Šta je sa vašeg aspekta dugovječnost i što besmrtnost.

 

  • Prosječno, danas najdulje žive Japanke, između 83 i 84 godine. Prema tome, živjeti devedeset ili sto godina već je dugovječnost. Šampionka dugovječnosti, Francuskinja Jeanne Calmant, živjela je dugo u dobrom zdravlju do 122 godine.

     A besmrtnost, ona, ponajpre, postoji. Besmrtne su stanice koje se prenose kroz generacije. To se zove nasljedna linija. Besmrtne su stanice raka, ako ih se pusti da rastu u kulturi, kao što je to napravljeno sa stanicama jajnika Helen Lax, pedesetih godina 20.stoljeća. One bezgranično rastu diljem svijeta u raznim laboratorijima. Isto tako postoje životinjice, npr.jedna meduzica, koja – ako je zaštitite od grabežljivaca – živi praktički neograničeno. Hidra isto tako, a za sada najstarija spužva, ustanovio je prof.Werner Müller, suradnik i prijatelj Instituta ''Ruđer Bošković'', mogla bi biti stara skoro 20 tisuća godina.

Kad kažem besmrtnost, onda je to uvjetno, psihološki. Čini mi se, evo meni, ako bih živio 200 godina, da bih se sada osjećao besmrtan, ali vjerojatno ne kad bih već imao 199 godina. Nisam ulazio u filozofije besmrtnosti, pitanje što bi značilo zaista živjeti zauvijek, jer to vjerojatno i ne bi bilo moguće, i to zato što se organizmi moraju mijenjati da bi se prilagodili promjenama. Kad-tad dogodila bi se neka, geološka, kemijska ili termička promijena koja bi takvom organizmu došla glave. Ali, ako ne bi imali programiranu biološku smrt, nazvao bih, olako, to stanje dugovječnosti besmrtnošću.

 

  • Starenje nazivate oštećenjem ili korozijom. Tako se čak kaže i kolokvijalno, da hrđamo dok starimo. Tko bi rekao da je to kemijski točno?

 

  • Argument da se radi o koroziji nije nov. Pitanje je zašto starimo trideset do četrdeset puta sporije od miša, a imamo 90 posto identičnosti gena, dva puta sporije od čimpanze, a imamo 99 posto identiteta u DNK. Koji je mehanizam starenja, kakav je to biološki sat, koji kod nas kuca ovim ritmom, a mišu trideset do četrdeset puta brže, dok papagaju ili kornjači, koji žive preko sto godina, sporije nego nama. Energetika našeg organizma takva je da nam je potrebana kisik kao izvor energije. Pomoću kisika izgaraju šećeri i stvara se biološka energija. Nemoguće je živjeti, a nemati izvor energije tipično vezan uz kisik i oksidaciju. Nije moguće olako promijeniti kemiju života, i to nakon što se 4 milijarde godina život odvija ovako, i to vrlo uspješno, ali moguće je zaštititi se od korozije, odnosno oštećenja. Moja knjiga predlaže realizaciju prijekta kojim bismo indentificirali zaštitne molekule kod nekih malih životinjica i bakterija, i da onda to egoistično iskoristimo za sebe, da bismo živjeli zdravi što duže, spriječili bolesti koje idu pod ruku sa starenjem, kao kardiovaskularne, neurodegenerativne, rak i infektivne bolesti. Ovom knjigom, koja je svojevrsna znanstvena provokacija, lansiram izazov svojim kolegama da mi kažu zašto je bolje investirati u daljnje tisuće lijekova, sve skupljih i skupljih – danas razvoj jednog novog lijeka već košta milijardu eura – zašto je kemijska borba protiv bioloških hendikepa bolja strategija, je li ona jeftinija ili humanija, nego raditi na ozbiljnoj znanstvenoj prevenciji – sprečavanju bolesti – da se ljudi ne razbole? Sprečavanje bolesti jeste opcija, ne u apsolutnom smislu, ali moguće je dobiti na vremenu : da se ljudi od pedeset, šezdeset, sedamdeset godina jednako rijetko razbole kao i dvadesetogodišnjaci. To je ustvari moj istraživački projekt.

 

  • Vi tvrdite da nam u daljnjem sprečavanju korozije biološki važnih molekula može pomoći jedna bakterija – Deinococcus radiodurans.

 

  • Ima i drugih, ali je ta najpoznatija. Ako uzmete šaku pijeska iz pustinje i bacite u bogati medij i inkubator, dobit ćete samo jako pigmentirane bakterije, jer pigment filtrira opasno ultravioletno sunčevo zračenje, otporne na  dehidraciju, a sve će ujedno biti otporne i na najprodornija zračenja tipa onog od nuklearnih bombi i rentgenskih aparata. Mehanizmi zaštite i molekularnog popravka oštećenja, koji su potrebni za preživljavanje nekad dugogodišnje dehidracije, isti su kao kad treba preživjeti zračenje. To su pokazali znanstveni eksperimenti. Pedeset godina istraživači su pokušavali shvatiti kako jedna bakterija može sto ili dvjesto komadića DNK, koju je pokidalo intenzivno zračenje kojem je bila izložena, ponovo složiti u isti redoslijed kao i prije nego što je zračenje pokidalo DNK. Kako bakterija može složiti ‚‚tekst DNK‘‘, a nema inteligenciju da ga pročita? Mi smo bili prvi, Ksenija Zahradka i ja, s nekoliko suradnika, koji smo taj mehanizam otkrili, opisali i 2006.godine publicirali. Doktorskim radom mlade Dee Slade shvatili smo da bakterija nije evolucijom stvorila neki novi neviđeni protein popravka, koji bi bio protein liječnik DNK, nego upotrebljava iste proteine kakve imaju i druge bakterije ili koje imamo i mi. Jedino što je ta bakterija ‚‚izmislila‘‘ jest kako zaštititi te iste proteine, koje i mi imamo. Kako ih zaštiti od oksidacije za vrijeme zračenja, jer zračenje proizvodi golemu količinu korozivnih ‚‚radikala‘‘ kisika, zbog razgradnje vode zračenjem. Voda se cijepa na H i OH, a OH je jako korozivan. Napada i oksidira sve molekule u blizini. Ali, ova naša bakterija evoluira sintezu malih molekula, koje nemaju nikakve druge svrhe u životu osim da i same budu oksidirane. Moja kolegica dr.Anita Kriško pokazala je kod otpornih bakterija i životinjica da te zaštitne molekule djeluju u stanici kao brojni ‚‚gromobrani‘‘. Te male molekule oksidiraju, i to je njihova svrha u životu i njihov kraj, i onda ih bakterija izbacuje izvan svoje stanice i sintetizira ‚‚svježe‘‘ koje će poslije ‚‚trošiti‘‘ oksidacijom. Treba, dakle, na nivou molekularne medicine unutar stanice, uvijek ponovno sintetizirati zaštitu od korozije da bi stanična mašinerija ostala neoštećena, funkcionalna, to jest – mlada.

Stanica, naime, ima svoju medicinu, liječi i popravlja desetke tisuća oštećenja u svakoj našoj stanici tijekom 24 sata. Tako se održava život, enormnom dinamikom stalnih poprakva oštećenja. Život nije nehrđajući dijamant – daleko od toga – vrlo je osjetljiv, ali se stalno popravlja i liječi. Kao da u autu imate difuzni elektronski sistem koji detektira svako najmanje oštećenje i odmah ga, energično, popravlja. Sve dok traje taj ‚mehaničar‘, trajt će i auto. Trik je u zaštiti mehaničara! U živim stanicama, svi dijelovi mogu se zameniti za nove.  U prirodi života kao fenomena, koji traje već 4 milijarde godina, jest da je robustan. Međutim, kad se taj sistem održavanja, zaštite i popravka,  ‚‚molekularnog liječenja‘‘,  i sam ošteti radi korozije, proces obnavljanja se ubrzano usporava : ima sve više oštećenja molekula života, a sve manje aktivnosti popravka – i to je početak kraja. To je kao kad u ljudskoj populaciji naši liječnici stare, razbole se i umiru, a mi ih zamjenimo novim studentima medicine. Isto je tako s molekulima. Pobjednička strategija je prevencija bolesti, ali to se kosi, dakako, i s interesima farmaceutske industrije, koja želi da živimo dugo, ali bolesni. To je njihov biznis, i ja ih za to ne krivim, spašavali su i spašavaju tisuće života, nego krivim konzumente, to jest globaliziranu politiku zdravstva. Investira se godišnje brojne milijarde u lijekove, skoro ništa u sprečavanje bolesti. Nema unosnih firmi preventivne medicine, a ni vlade ne daju lako pare za održavanje zdravlja, nego za liječenje bolesti. Nisu ni vlade samo krive, nego moje kolege koje sjede u komisijama – plaćenici sustava skromne mašte.

 

  • Ipak se čini da je najveća prepreka prihvaćanju vaše ideje ideološka, filozofska. Vjerojatno se velik broj ljudi opire prihvaćanju te mogućnosti, jer se čini drska, obijesna, kao da starci žele nešto dodatno za sebe, umjesto da naprave mjesta drugoj generaciji. Ne shvaća se zašto bi bilo važno produljiti ljudski život?

 

  • Točno, prepreka je ideološka i prepreka je u birokratizaciji individalnih sloboda – najvažnijih životnih odluka za svaku pojedinačnu osobu : niti ljudi danas inzistiraju na svom pravu da odlučuju o svom životu i smrti, niti te odluke donose najmudriji i najkompetentniji članovi ljudske zajednice, što bi bio slučaj u nekom pravom elitizmu. Prepreka je i u parazitizmu onih koji su naselili razne urede. Izgubljeni i pospani sjede na sastancima gdje beskrajno pričaju o inovaciji, a da u tome nemaju osobnog iskustva, te ostavljaju istraživačima znanstvenicima sve manje prostora za stvarne inovacije. Jedino što ja, kao istraživač, želim jest sloboda, potpuna sloboda mog rada, i javnost mog rada. Nikakve tajne. Kad se istraživaču pusti sloboda da radi ono što najbolje zna, onda su znanstvenici najproduktivniji. Ali, klima birokratizacije sterilizira i selekcionira sterilne istraživače koji rade jedno te isto do penzije. Danas u Europi inovacija i preuzimanje rizika kao da su zabranjeni. Strah nas je od bilo čega novog. Razvila se čitava industrija straha i zaborava. Bojimo se čak i toga da bismo živjeli zdravi dulje. Ne volim dramatizirati, ali malo mi smrdi na kraj civilizacije, jer konceptualno je moguće postići to što tvrdim.

 

  • Ali, zašto bismo uopće beskonačno produljivati ljudski vijek? Kad o tome razmišljamo, možemo naći i razloge protiv?!

 

  • Za biologiju to ne bi bilo važno. Naprotiv, za biologiju bi bilo najracionalnije da ljudski život traje trideset godina, da se vrti što više generacija, umiru slabiji, preživljavaju jači – prema kriteriju danih uvjeta! Ali, zbog kulturne evolucije jest bitno, jer inače smo genetski ionako 99 posto identični sa čimpanzama. Naša je dugovječnost evoluirala biološki, jer ako niste stavili narednu generaciju na noge, tako da oni mogu imati svoju djecu, doći će do ekstinkcije vrste. Danas to nije neki problem jer najčešće dočekujemo i unuke, pa često i praunuke.

     Ali, čini mi se da za kulturnu evoluciju živimo prekratko. U momentu kad smo akumulirali dovoljno znanja, kad postajemo i mudri, a to nije tipično za mladu dob, kad bismo mogli biti najkorisniji društvu, propada nam mozak, fizički smo oronuli, razbolimo se i umiremo. Mladi stogodišnjaci, mislim, mogli bi dovesti do neviđene eksplozije produktivne kulturne evolucije.

 

  • Podsjećam vas da povijest filozofije počiva na ideji tragike čovjeka, to jest da je on biće na križu ideje beskonačnog, čemu teži, i realnosti i konačnog, svoje smrti.

 

  • Nemam ja puno respekta ni strpljenja za to – prekratko živimo da bih se upuštao u takva filozofiranja. Po meni pragmatičaru, filozofiranje o sasvim nepoznatom služi uglavnom zavođenju potencijalnih partnera, i tada vidim njenu korisnost. Mogu, naime, prelako zamisliti puno ljepši i kvalitetniji život od ovog. Boli me, dodijalo mi je vidjeti neefikasnost, kako smo, na primjer, uza sve divne humaniste i filozofe, uspijeli ući u onaj prljavi, odvratni rat? Više me impresioniraju grozote naših tradicija nego što sam uplašen od promjene i inovacije. U premjenama ima nade da postanemo bolji. Da su se naši preci toliko bojali promjena kako se mi sad bojimo, još bi hodali četvoronoške.

Ako bih jednu poruku htio izabrati, recimo svojoj djeci, jednoj civilizaciji mojih potomaka na nekom malom izoliranom otoku, koja bi se razmnožila, kad bih morao izdvojiti jednu stvar da nauče radi preživljavanja, da im to ‘uđe u krv’, onda je to evolucija. Mi si kompliciramo život, teoretiziramo u prazno, postajemo neefikasni, gubimo se uz pomoć inteligencije bez zdravog razuma, jer se ne razumijemo u evoluciju, a ne razumijemo ju jer nemamo uvid u sam process koji dovodi do uspjeha – vidimo samo uspješne razultate. To je zato što ne vodimo ‘računovodstvo’ mrtvih u biologiji. Sve što vidimo, sve ove leptire, biljke, ljude, majmune, miševe i ptice, to su biološki uspjesi i dokazi robusnosti života. Nismo svjesni koliko je mrtvih na tom putu, koliko je bilo neuspjeha na putu prema uspjehu. Uzmite bića koja su izašla iz vode, valjda sui male peraje, a neke od njih pokušavali su letjeti. Pogledajte kokoš, kako je smješan i jadan njen pokušaj da leti u seoskom dvorištu, a ipak ima neka krila. Zamislite koliko je mrtvih beštija, neuspjeha, mutanata, svih onih koji su probali, tad još bez krila, pa sve do galeba, koji savršeno leti. To je bio pomor na putu prema uspjehu letenja. Uzmite Billa Gatesa. Nije slučajnost da je on uspio u Americi, gjde se najviše pokušava, mesto gdje ima najviše promašaja, ali baš zato i najviše uspjeha. Od Gatesova uspjeha ne možemo ništa naučiti ako nemate na uvid proces iz kojeg se rodio Gatesov uspjeh – vjerojatno stotine ili tisuće promašaja! Zato su biznis škole gotovo beskorisne! Dosta bi bilo reći studentima : izaberite posao koji vas stvarno veseli, naučite dobro taj zanat i pokušavajte bjesomučno, s užitkom, sve dok vam se sreća ne nasmiješi. I – doviđenja!

Primjer iz biologije. Zašto mi imamo protu tjela protiv ogromne većine svih novih mutanata bakterija i virusa koji naš imuni sustav nikada nije mogao sresti? Zato što stvaramo stotine milijuna različitih antitjela. Ne radi se tu o pameti. Jedini način jest da imamo rješenje za neizvjesnu budućnost jest da imamo ogroman broj rješenja. Radi se o broju pokušaja. Zašto imamo milijune živih vrsta na planeti? To je korisno u slučaju katastrofe kad će izumrijeti 99 posto vrsta, ali ako ostane jedan posto, opet će preživjeti milijun vrsta – zato što na sima tako puno, tako različitih. Priroda sama je pohvala velikodušnosti, rasipanju, golemom broju varijanti i pokušaja.

Ja ne vjerujem u ljudsku pamet, nego u evoluciju. A kad vam se pojavi nešto što sliči na ljudsku pamet, to su uglavnom mozgovi koji prozvode ogroman broj pokušaja, puni strast, opsjednuti nečim, pa jedan jedini mozak obrne, baci ogroman broj ‘kocaka’, veći nego tisuću lijenih ljudi zajedno. I tada ponekad padne kombinacija koja rešava problem – pa imate Einsteina, ili imate ‘intuiciju’. Tada ispada da je čovjek pamean, ali da nema još traga unaprijed danoj, ugrađenoj pameti, takvoj da odmah rješava probleme koji se još nisu pojavili. Tamo gdje je najveći broj promašaja, tamo će biti i najveći broj uspjeha. To je jednostavno, ali nije trivijalno.

 

  • Bismo li bili bolji ljudi da živimo dulje?

 

  • Na to nitko nema odgovor. Osobno, vjerujem da je odgovor da! Svaki kronični strah, pa tako i strah od smrti, čovjeka degradira i izobliči. Mislim da je prirodno željeti što dulji kvalitetan i produktivan žitvot te da ćemo ga kad-tad produljiti pa makar i genetskom modifikacijom nasljednih stanica. Nema razloga da spora slijepa prirodna biološka evolucija ostane ograničenjem naše kulturne evolucije. Vrijeme, to jest dugovječnost, prvi je korak prema čovjekovu oslobađanju od robovanja svojim genima. Ali, ako ne želimo živjeti dulje, zašto se onda mučimo, zašto smo prihvatili mehaničke, električne i kemijske proteze? Pacemakeri, slušni aparati, lijekovi? Zašto je šokantno upotrebljavati biologiju da bi se rješavali biološki problemi? Ja bih obožavao živjeti sto pedest godina zdrav. Ja uživam život, uživam u svom poslu, nemam odvojen privatni i profesionalni život, za mene je to jedno. Volio bih živjeti dvaput duže i stvarati deset puta više. Nego, pojednostavimo s pitanjem – bi li ljudi voljeli živjeti petnaest ili trideset godina kraće?

 

  • Citirate fescinantan podatak da ljudi ionako žive svaki dan đest sati dulje, odnosno 2 dana tjedno, tri mjeseca godišnje. Kako je to moguće?

 

  • To je publicirano u Science 2002 i u Lancetu lani. Ako se nešto radikalno ne promijeni, više od 50 posto djece danas rođene doživjet će više od 100 godina. Nema traga da bi se taj trend, od poslijednjih 170 godina, promijenio. Ako se tako nastavi narednih sto i pedest godina, pa ljudski vijek bude prosječno sto i šezdeset godina, zamislite da tad pitamo ljude da li bi voljeli da im se životni vijek prepolovi na osamdeset ?

Podvostručenje prosječnog ljudskog života uglavnom je zbog eliminacije visoke smrtnosti male djece, ali od 1960-ih produžava se ljudski vijek s druge strane ljudskog vijeka – ne eliminacijom smrtnosti djece, nego produljenjem starosti. To je činjenica. U nama su još uvek oni geni robusnosti naših predaka, onih koji su morali trčati dugo i brzo da ne bi bili pojedeni i da bi uhvatili hranu, ranjenu životinju, onih koji su pokušavali i propadali – jer su ‘izgorili’ od oksidacije pod tako velikim naporima – a sretni mutanti ipak uspijevali. Mi sad ne moramo tako brzo trčati, trošimo se manje i hranimo puno zdravije, dakle sad profitiramo od gena robusnosti naših predaka, jer se geni ne mijenjaju tako brzo, da bismo danas – živjeli dulje ! To je jedina mogućnost.

 

 

  • Pretpostavimo da realizirate svoj projekt. Svejedno ostaje pitanje, a i sami ste ga dodali u svojoj knjizi, pitanje jednakosti ljudi pred smrću. To je posljednja utjeha i najvažniji dokaz jednakosti, da veliki kosač kosi i bogate i siromašne, i zdrave i bolesne, i lijepe i ružne, pametne i glupe...svi dočekaju isti kraj. Napravite li vi sebi eliksir, sebi će ga dograbiti bogati!

 

  • Da, jer živimo u takvom sistemu. Mislim da bi bilo mudro na davati taj ‚eliksir‘ nikome, dok ne bude dovoljno za sve, i to mutke.

 

 

  • Dajte, znate i sami da to ne bi bilo tako. Nije fer da netko umre, a drugi da ne umre. Smrt je horizont čovjeka.

 

  • Jednakost ionako ne postoji. Nismo ni vi ni ja izmislili neravnopravnost. Ali, i danas kad usporedite životni vijek nekog u Bangladešu i nekog u Parizu, vidite da ravnopravnosti tu nema. Ništa novo mi tu ne izmišljamo. Nejednakost postoji, već rođenjem. Negirati to samo je licemjernost koja stvara probleme. Nejednakost je i raznovrsnost, samo je pitanje kako stvoriti dobar ‘menadžment’ te nejednakosti, da se ne stavlja nejednakost prava čovjeka. Treba izabrati dobre političare.

Kad smo već pri nejednakostima, dr.Anita Kriško i ja imamo i vrlo ozbiljan projekt koji sam ležerno nazvao ‘Biologija ljudske sudbine’ – koji spominjem u knjizi – a to je kako identificirati ljudske razlike u zdravlju, urođene predispozicije svakog zdravog mladog čovjeka na specifičnu slabost i bolest koja će se pojaviti tek u poodmakloj dobi. Naime, svaka suptilna razlika u danom proteinu, prirodna mutacija, može dovesti do velike osjetljivosti tog proteina na oksidativno oštećenje, te će dani protein ‘trajati’ po deset puta kraće kod jedne osobe nego kod druge. S godinama, ta suptilna razlika postaje fatalna. Dakle, mogli bismo uskoro predvidjeti – u zdravlju mladosti – što nas čeka u starosti. Ta se sudbina neće moći lako promijeniti jer je bila upisana već u oplođenoj jajnoj stanici, ali aktivna zaštita protiv oksidacije bi trebala vremenski pomaknuti realizaciju sudbine : na primjer, razboljeti se od raka ili neke druge bolesti sa sto godina umjesto sa pedeset.

 

 

  •  Kako će živjeti ti novi ljudi ?

 

  • Neka se sa tim bave oni kojima će zdrava dugovječnost postati životni problem i nek se sami snalaze. Osono bih volio da me taj problem spopadne ! No, razmišljati sado o tome je arogantno i besmisleno. U atmosferi sveprisutnog europskog principa opreza, inteligencija se upotrebljava da bi se nalazi razlozi zašto nešto ne uraditi, vrlo rijetko obratno. Etika nije samo zabrana radi patetične anticipacije problema budućih generacija. Etičko je pitanje i zašto nismo uradili nešto što bi poboljšalo kvalitetu života našeg potomstva. Mi trebamo rješavati svoje problem zato da bi naše potomstvo dobilo priliku da rješava svoje!

Homepage Homepage English English Français Français Hrvatski Hrvatski Facebook Facebook

Miroslav Radman - Molekularna biologija i genetika Znanstvenik - Službena Web stranica