Vijesti

Grana na stablu civilizacije

Grana na stablu civilizacije
Međuakademijski sastanak - Francusko-hrvatske akademijske veze tijekom vremena Inserm U-1001, Medicinski fakultet Necker, Sveučilište Renéa Descartesa /Faculté de Médecine, Université R. Descartes, Pariz, Francuska, i MedILS – Mediteranski institut za istraživanje života/Mediterranean Institute for Life Sciences, 21000 Split, Hrvatska Prigodom ovog rijetkog susreta članova dviju nacionalnih akademija, Francuske i Hrvatske, u Parizu, tradition oblige da si uzajamno čestitamo na prošlosti te da se prisjetimo velikana svojih dviju zemalja – giganata na čijim ramenima stojimo i gledamo u budućnost.

Genetska sreca

Genetska sreca
"...Talentovane studente treba tretirati kao biljke – zaliješ ih i pustiš ih na miru da rastu i razviju se u ono što već potencijalno jesu. Ponosan sam kada slušam kako moj bivši đak drži plenarno predavanje na kongresu. Ponosan sam i što mi je sada moj đak direktor laboratorije INSERM u Parizu i ne mešam mu se u posao. Barem mi se tako čini."

Miroslav Radman imenovan vitezom Legije časti - 13 srpnja 2012.

Miroslav Radman imenovan vitezom Legije časti - 13 srpnja 2012.
M. Miroslav Radman, član francuske Akademije znanosti...

Sve vijesti

Citati

Life is not easy for any of us, but what of that? We must have perseverance and above all confidence in ourselves. We must believe that we are gifted in something, and that this thing, at whatever cost, must be attained.

- Marie Curie -

No flash player!

It looks like you don't have flash player installed. Click here to go to Macromedia download page.

Grana na stablu civilizacije

Prigodom ovog rijetkog susreta članova dviju nacionalnih akademija, Francuske i Hrvatske, u Parizu, tradition oblige da si uzajamno čestitamo na prošlosti te da se prisjetimo velikana svojih dviju zemalja – giganata na čijim ramenima stojimo i gledamo u budućnost.

Kao biolog prožet kulturom evolucijske znanosti govorit ću kratko o stablu kao paradigmi svih evolucija uključujući evoluciju ljudskog duha naših dviju kultura. Cilj mi je podsjetiti nas da stablu ljudske civilizacije čak ni najveće zemlje nisu mogle pridonijeti više od male grane – važne, ali ipak male grane na stablu tako golemu da je teško pojmiti postojanje svih grana i upoznati ih.

Filogenetsko stablo simbolizira „vertikalnu“, vremensku hijerarhiju koja predstavlja ritam konstrukcije svih grana i identificira duboke ancestralne grane koje idu sve do korijena: zajednilčkog izvora svega živog i svega postojećeg, uključujući kulturu. Čini se da je Charles Darwin nacrtao prvo stablo života – vrlo jednostavan crtež koji je trebao nositi poruku da je sav život na Zemlji, s milijunima vrsta, počeo od jedne ancestralne vrste, zajedničkog jednostaničnog pretka svega živog. Pošavši od bilo koje vrste (grane), tražeći pretka, pa pretka svakog pretka i tako sve dalje..., stigli bismo do zadnjeg zajedničkog pretka svih vrsta prošlih i danas živućih – do neke stanice najsličnije današnjim bakterijama. A koji bi bio posljednji zajednički predak ljudske kulture u kulturnoj evoluciji?

U evoluciji ljudske kulture, jezika naprimjer, od kojih ih se danas prakticira oko pet tisuća, evolutivni proces morao je biti sličan onom od biološke evolucije. Luca Cavalli-Sforza i kolege to su nam i demonstrirali (1). Budući da humana djeca nasljeđuju od roditelja istovremeno i gene i jezik, Cavalli-Sforza mogao je preklopiti filogenetsko stablo genetskih markera (specifičnih mutacija u DNA) sa stablom jezika jednog dijela čovječanstva.

Kao i u biološkoj specijaciji (procesu nastajanja novih vrsta), specijacija jezika– sa svim kulturnim sadržajima koje prenose – događala se zahvaljujući izolaciji, najprije geografskoj, koja sprečava miješanje i omogućuje akumulaciju razlika dovoljnih da uzrokuju sterilnost u pokušajima biološke reprodukcije i nerazumijevanje u slučaju jezika. Genetske barijere sprečavaju miješanje gena različitih vrsta (to je ujedno i definicija vrste). To se zove reproduktivna izolacija. U davnoj prošlosti geografske i lingvističke barijere igrale su ključnu ulogu u reproduktivnoj izolaciji kultura omogućujući njihovu diverzifikaciju, koja je stvorila bogatstvo repertoara kultura.

Jedino je nemiješanje moglo omogućiti diferencijaciju i raznovrsnost sukcesivnim dodavanjem mutacija (tzv. vertikalna varijabilnost) koje su kreirale repertoar raznovrsnosti. Jednom kada postoji repertoar raznolikosti onda „horizontalni transferi“ – limitirano miješanje gena – omogućuju stvaranje novih mozaičkih aranžmana razlicčtih preegzistirajućih sekvenci. To se u biologiji zove „horizontalna varijacija“. Previše horizontalne varijacije, previše miješanja, može homogenizirati predstojeću raznovrsnost i to bi ujedno bio kraj horizontalne varijabilnosti.

Trebamo li se zabrinuti zbog mogućnosti preintenzivne globalizacije ako bude rezultirala u jednom jeziku i jednoj kulturi? Što će se dogoditi kada ta jedina bastardna i globalna kultura ne bude znala riješiti novi vitalni problem čovječanstva? Do sada se uspjeh u rješavanju problema selio po kugli zemaljskoj od kulture do kulture, jer su bile brojne i predstavljale su raznovrsni software. Što će se dogoditi kada bude postojao samo jedan globalni software i kako će on evoluirati bez stvaranja raznovrsnosti mehanizmom izolacije koje neće biti? Nadajmo se da je taj problem samo teoretske prirode.

Način suprotstavljanja toj imaginarnoj opasnosti jest akceleracija stvaranja novih raznovrsnosti stimuliranjem ljudske kreativnosti, inovacije i eksperimentiranja, ali možda i konstruktivne nediscipline radi izbjegavanja birokratske kontrole koja uvijek ima tendenciju konsolidiranja dominantne dogme i centralizirane vlasti (primjer je Europska unija).

U tom scenariju vidim prigodu za plodnu suradnju između francuske i hrvatske kulture: pokušavati s alternativom i isprobavati alternative, boriti se protiv dosade jednoumlja, čak i onog politički korektnog – ne dopustiti da se jedan sustav mišljenja učvrsti bez izazova. Podsjeća na duh renesanse, zar ne? Izazivati dogme, istraživati, eksperimentirati, postavljati neočekivana i iritirajuća pitanja... Umjetnost i istraživanje bez neposrednog komercijalnog cilja, bez svrhe određene u centrima ustaljene moći uvijek osiromašene mašte. Taj se izazov tiče i politički najkorektnijih ciljeva, jer putovi prema realizaciji tih ciljeva zahtijevaju slobodu mišljenja i akcije. Upravo je sada primjetan deficit iznenađenja – velikih inovacija, ne samo novih konzumerskih igračaka – jedna od posljedica hijerarhijskog dirigiranja s visine, ali i manjka intelektualne hrabrosti u bazi. U toj domeni zamišljam kako bi suradnja umjetničkih i znanstvenih kultura naših dviju zemalja mogla dati iznenađujuće rezultate.

Pogledajmo samo kratko prema prošlosti, prema starijim i manje brojnim granama stabla ljudske kulture. Velikani prošlosti bili su često enfants terribles svog doba. Dr. Aloisa Semmelweisa medicinska je elita s kraja 19. stoljeća otjerala u psihijatrijski azil samo zato što je inzistirao, sa spektakularnim argumentima, na tome da bolnički personel pere ruke prije porođaja. No, komentar jednog čuvenog američkog liječnika bio je: „Liječnici su džentlmeni, a džentlmeni imaju čiste ruke.“ Velikani koji su promijenili naše živote, kao što su Maria i Pierre Curie i Tesla, bili su hrabri i izdržljivi borci nasuprot često okrutnom establishmentu. Imali su i kompetenciju i hrabrost, što danas – kada društvo slavi menadžere više nego stvaraoce materijalnih i intelektualnih dobara – nije u modi. U Europi, jedinom kontinentu zaustavljenog ekonomskog rasta, u modi je strah od promjena i manija kontrole. Čega se i koga bojimo, kakvih se promjena bojimo? Ali, nema evolucije bez mutacija, koje, naravno, nisu bez rizika jer su po definiciji neizvjesne.

Nameće se pitanje: jesmo li zadovoljni svojim doprinosom rastu grane u stablu univerzalne kulture kojoj neizbježno pripadamo, sada i ovdje? Ako nam je stalo do naših tradicija, starih grana, i želimo da budu još žive, jedini je način gledati u budućnost i stvarati prosperitet inovacijama uz neizvjesnost i iznenađenje. Samo sadašnji prosperitet može održati prošlost živom. Imam dojam da je u Europi renesansa još uvijek živa tradicija, dok su monumenti starih Maja ugašena kultura, kulturni fosili. A da su Maje kojim slučajem preživjeli svoje humane predatore i da danas prosperiraju s istraživačkim laboratorijima kao što je npr. ETH u Zuerichu ili pak sa sveučilištima kao što su Oxford, Cambridge, Harvard itd., njihova bi kultura vjerojatno bila živa i razumljiva u svom kulturnom kontinuitetu. Ovako je to slomljena, mrtva, fosilizirana grana.

Opet se pojavljuje paradigma stabla: samo mlade grančice s lišćem mogu fotosintezom stvarati dovoljno šećera da održe na životu stare grane bez lišća. Mislimo kako, kulturno barem, prošlost hrani sadaš- njost, ali to vrijedi samo ako sadašnjost hrani prošlost svojim kultur- nim i ekonomskim prosperitetom.

I, što konkretno možemo uraditi? Izvoditi male pilot-eksperimente? Osobno sam dao deset godina života za kreiranje malog prostora znan- stvene eskploracije na obali Jadranskog mora: Mediteranski institut za istraživanje života (MedILS – Mediterranean Institute for Life Sciences) (2). Osim što je Vlada Republike Hrvatske 2003./4. Institutu poklonila zgradu u koju je smješten, Francuska je (Université Paris 5 i Inserm) sa svojim znanstvenicima najviše pridonijela avanturi MedILS-a. Kao što se moglo predvidjeti, EU nije nikada pokazao interes za slobodni institut koji ne pripada nijednom establishmentu, ni nacionalnom ni internacionalnom. U jednom editorijalu Le Monde-a pod naslovom Kladite se na znanstvenike kao na konje predložio sam da oživimo u Francuskoj mecenat kao jedini realni oblik financiranja stvarnih znanstvenih inovacija (3). Jer, ako se želi sterilizirati neku ljudsku aktivnost, sigurna metoda za to jest stvaranje komisija, a tako funkcioniraju nacionalni i europski fondovi za istraživanja.

Vraćam se nakraju na biologiju. Robusnost života na Zemlji, koji traje već 4 milijarde godina, rezultat je dvije vrste robusnosti: (a) individualne biološke otpornosti (i kulturne kod ljudi), dovoljne za održanje života reprodukcijom, i (b) robusnosti populacija kreiranjem raznolikosti vrsta i interindividualne varijabilnosti da bi uvijek bilo varijanti sposobnih za preživljenje nasuprot neizvjesnostima koje nosi nepredvidljiva budućnost. Dakle, ne proizlazi li robusnost kulture više iz tolerancije – slavljenja razlika, istovremeno kompatibilnih, kooperativnih i simbiotskih – iz velikodušnosti, barem one ljudskog duha? Ne znam koga citiram ponavljajući da nasilje ne postoji zbog siromaštva nego zbog manjka kulture, ali stojim iza te misli.

Veseli me lijepa vizija da se Hrvatska, moja domovina rođenjem, i Francuska, moja domovina izborom, nalaze sa svojim talentima i vrlo kompatibilnim kulturama u kreativnoj ekipi za rast novih grana na stablu civilizacije.

References

1. L. Luca Cavalli-Sforza (1997), Genes, peoples, and languages, Proc. Natl. Acad. Sci. USA, 94: 7719-7724. 


2. P. Follette (2004), Profile: Miroslav Radman; Bringing biology back to Croatia, Science, 304: 1103-1104.

3. M. Radman, Pariez sur les chercheurs comme sur les chevaux, Le Monde, 18 aout 2012.

 

 

Homepage Homepage English English Français Français Hrvatski Hrvatski Facebook Facebook

Miroslav Radman - Molekularna biologija i genetika Znanstvenik - Službena Web stranica