Kolumne

Stablo kako koncept

Stablo kako koncept
M.Radman u Francuskoj Akademiji u sklopu Croatie la voici.

Nacional 2007-08-13

Nacional 2007-08-13
TAJNA OSNIVAČICA MEDILS-A 'Ni Radmana ni mene ne mogu smijeniti'

Globus, 17.06.2011.

Globus, 17.06.2011.
PROSLAVLJANI GENETIČAR GLOBUSOVOJ NOVINARKI OTKRIO PAKLENI PLAN : SVIJETOM ĆE DRMATI MLADI STOGODIŠNJACI!

Kolumne

Citati

Philosophers say a great deal about what is absolutely necessary for science, and it is always, so far as one can see, rather naive, and probably wrong.

- Richard Feynman -

No flash player!

It looks like you don't have flash player installed. Click here to go to Macromedia download page.

Stablo kako koncept

Međuakademijski sastanak

Francusko-hrvatske akademijske veze tijekom vremena

Miroslav Radman

GRANA NA STABLU CIVILIZACIJE

Prigodom ovog rijetkog susreta članova dviju nacionalnih akade- mija, Francuske i Hrvatske, u Parizu, tradition oblige1 da si uzajamno čestitamo na prošlosti te da se prisjetimo velikanā svojih dviju zemalja – giganata na čijim ramenima stojimo i gledamo u budućnost.

Kao biolog prožet kulturom evolucijske znanosti govorit ću kratko o stablu kao paradigmi svih evolucija uključujući evoluciju ljudskog duha naših dviju kultura. Cilj mi je podsjetiti nas da stablu ljudske civilizacije čak ni najveće zemlje nisu mogle pridonijeti više od male grane – važne, ali ipak male grane na stablu tako golemu da je teško pojmiti postojanje svih grana i upoznati ih.

Filogenetsko stablo simbolizira „vertikalnu“, vremensku hijerarhiju koja predstavlja ritam konstrukcije svih grana i identificira duboke ancestralne grane koje idu sve do korijena: zajedničkog izvora svega živog i svega postojećeg, uključujući kulturu. Čini se da je Charles Darwin nacrtao prvo stablo života – vrlo jednostavan crtež koji je tre- bao nositi poruku da je sav život na Zemlji, s milijunima vrsta, počeo od jedne ancestralne vrste, zajedničkog jednostaničnog pretka svega živog. Pošavši od bilo koje vrste (grane), tražeći pretka pa pretka sva- kog pretka i tako sve dalje..., stigli bismo do zadnjeg zajedničkog pret- ka svih vrsta prošlih i danas živućih – do neke stanice najsličnije da- našnjim bakterijama. A koji bi bio posljednji zajednički predak ljudske kulture u kulturnoj evoluciji?

U evoluciji ljudske kulture, jezikā naprimjer, od kojih ih se danas prakticira oko pet tisuća, evolutivni proces morao je biti sličan onom od biološke evolucije. Luca Cavalli-Sforza i kolege to su nam i demonstrirali. Budući da humana djeca nasljeđuju od roditeljā istovremeno i gene i jezik, Cavalli-Sforza mogao je preklopiti filogenetsko stablo genetskih markera (specifičnih mutacija u DNA) sa stablom jezikā jednog dijela čovječanstva.

Kao i u biološkoj specijaciji (procesu nastajanja novih vrsta), speci- jacija jezikā – sa svim kulturnim sadržajima koje prenose – događala se zahvaljujući izolaciji, najprije geografskoj, koja sprečava miješanje i omogućuje akumulaciju razlika dovoljnih da uzrokuju sterilnost u pokušajima biološke reprodukcije i nerazumijevanje u slučaju jezi- ka. Genetske barijere sprečavaju miješanje gena različitih vrsta (to je ujedno i definicija vrste). To se zove reproduktivna izolacija. U davnoj prošlosti geografske i lingvističke barijere igrale su ključnu ulogu u reproduktivnoj izolaciji kultura omogućujući njihovu diverzifikaciju, koja je stvorila bogatstvo repertoara kultura.

Jedino je nemiješanje moglo omogućiti diferencijaciju i raznovr- snost sukcesivnim dodavanjem mutacija (tzv. vertikalna varijabilnost) koje su kreirale repertoar raznovrsnosti. Jednom kada postoji reper- toar raznolikosti onda „horizontalni transferi“ – limitirano miješanje gena – omogućuju stvaranje novih mozaičkih aranžmana različitih preegzistirajućih sekvenci. To se u biologiji zove „horizontalna varija- cija“. Previše horizontalne varijacije, previše miješanja, može homoge- nizirati predstojeću raznovrsnost i to bi ujedno bio kraj horizontalne varijabilnosti.

Trebamo li se zabrinuti zbog mogućnosti preintenzivne globaliza- cije ako bude rezultirala u jednom jeziku i jednoj kulturi? Što će se dogoditi kada ta jedina bastardna i globalna kultura ne bude znala rije- šiti novi vitalni problem čovječanstva? Do sada se uspjeh u rješavanju problema selio po kugli zemaljskoj od kulture do kulture, jer su bile brojne i predstavljale su raznovrsni software. Što će se dogoditi kada bude postojao samo jedan globalni software i kako će on evoluirati bez stvaranja raznovrsnosti mehanizmom izolacije koje neće biti? Nadaj- mo se da je taj problem samo teoretske prirode.

Način suprotstavljanja toj imaginarnoj opasnosti jest akceleracija stva- ranja novih raznovrsnosti stimuliranjem ljudske kreativnosti, inovacije i eksperimentiranja, ali možda i konstruktivne nediscipline radi izbje- gavanja birokratske kontrole koja uvijek ima tendenciju konsolidiranja dominantne dogme i centralizirane vlasti (primjer je Europska unija).

U tom scenariju vidim prigodu za plodnu suradnju između francu- ske i hrvatske kulture: pokušavati s alternativom i isprobavati alterna- tive, boriti se protiv dosade jednoumlja, čak i onog politički korektnog – ne dopustiti da se jedan sustav mišljenja učvrsti bez izazova. Podsjeća na duh renesanse, zar ne? Izazivati dogme, istraživati, eksperimentirati, postavljati neočekivana i iritirajuća pitanja... Umjetnost i istraživanje bez neposrednog komercijalnog cilja, bez svrhe određene u centrima ustaljene moći uvijek osiromašene mašte. Taj se izazov tiče i politički najkorek- tnijih ciljeva, jer putovi prema realizaciji tih ciljeva zahtijevaju slobodu mišljenja i akcije. Upravo je sada primjetan deficit iznenađenja – velikih inovacija, ne samo novih konzumerskih igračaka – jedna od posljedica hijerarhijskog dirigiranja s visine, ali i manjka intelektualne hrabrosti u bazi. U toj domeni zamišljam kako bi suradnja umjetničkih i znanstve- nih kultura naših dviju zemalja mogla dati iznenađujuće rezultate.

Pogledajmo samo kratko prema prošlosti, prema starijim i maje brojnim granama stabla ljudske kulture. Velikani prošlosti bili su često enfants terribles svog doba. Dr. Aloisa Semmelweisa medicinska je elita s kraja 19. stoljeća otjerala u psihijatrijski azil samo zato što je inzistirao, sa spektakularnim argumentima, na tome da bolnički personel pere ruke prije porođaja. No, komentar jednog čuvenog američkog liječnika bio je: „Liječnici su džentlmeni, a džentlmeni imaju čiste ruke.“ Velikani koji su promijenili naše živote, kao što su Maria i Pierre Curie i Tesla, bili su hrabri i izdržljivi borci nasuprot često okrutnom establishmentu. Imali su i kompetenciju i hrabrost, što danas – kada društvo slavi me- nadžere više nego stvaraoce materijalnih i intelektualnih dobara – nije u modi. U Europi, jedinom kontinentu zaustavljenog ekonomskog ra- sta, u modi je strah od promjena i manija kontrole. Čega se i koga boji- mo, kakvih se promjena bojimo? Ali, nema evolucije bez mutacija, koje, naravno, nisu bez rizika jer su po definiciji neizvjesne.

Nameće se pitanje: jesmo li zadovoljni svojim doprinosom rastu grane u stablu univerzalne kulture kojoj neizbježno pripadamo, sada i ovdje? Ako nam je stalo do naših tradicija, starih grana, i želimo da budu još žive, jedini je način gledati u budućnost i stvarati prosperitet inovacijama uz neizvjesnost i iznenađenje. Samo sadašnji prosperitet može održati prošlost živom. Imam dojam da je u Europi renesansa jos uvijek živa tradicija, dok su monumenti starih Maja ugašena kultura, kulturni fosili. A da su Maje kojim slučajem preživjeli svoje humane predatore i da danas prosperiraju s istraživačkim laboratorijima kao što je npr. ETH u Zuerichu ili pak sa sveučilištima kao što su Oxford, Cambridge, Harvard itd., njihova bi kultura vjerojatno bila živa i razu- mljiva u svom kulturnom kontinuitetu. Ovako je to slomljena, mrtva, fosilizirana grana.

Opet se pojavljuje paradigma stabla: samo mlade grančice s lišćem mogu fotosintezom stvarati dovoljno šećera da održe na životu stare grane bez lišća. Mislimo kako, kulturno barem, prošlost hrani sadaš- njost, ali to vrijedi samo ako sadašnjost hrani prošlost svojim kultur- nim i ekonomskim prosperitetom.

I, što konkretno možemo uraditi? Izvoditi male pilot-eksperimente? Osobno sam dao deset godina života za kreiranje malog prostora znan- stvene eskploracije na obali Jadranskog mora: Mediteranski institut za istraživanje života (MedILS – Mediterranean Institute for Life Sciences) (2). Osim što je Vlada Republike Hrvatske 2003./4. Institutu pokloni- la zgradu u koju je smješten, Francuska je (Université Paris 5 i Inserm) sa svojim znanstvenicima najviše pridonijela avanturi MedILS-a. Kao što se moglo predvidjeti, EU nije nikada pokazao interes za slobodni institut koji ne pripada nijednom establishmentu, ni nacionalnom ni in- ternacionalnom. U jednom editorijalu Le Mondea pod naslovom Kladite se na znanstvenike kao na konje predložio sam da oživimo u Francuskoj mecenat kao jedini realni oblik financiranja stvarnih znanstvenih ino- vacija (3). Jer, ako se želi sterilizirati neku ljudsku aktivnost, sigurna metoda za to jest stvaranje komisija, a tako funkcioniraju nacionalni i europski fondovi za istraživanja.

Vraćam se nakraju na biologiju. Robusnost života na Zemlji, koji traje već 4 milijarde godina, rezultat je dvije vrste robusnosti: (a) indivi- dualne biološke otpornosti (i kulturne kod ljudi), dovoljne za održanje života reprodukcijom, i (b) robusnosti populacija kreiranjem raznoli- kosti vrsta i interindividualne varijabilnosti da bi uvijek bilo varijanti sposobnih za preživljenje nasuprot neizvjesnostima koje nosi nepred- vidljiva budućnost. Dakle, ne proizlazi li robusnost kulture više iz tole- rancije – slavljenja razlika, istovremeno kompatibilnih, kooperativnih i simbiotskih – iz velikodušnosti, barem one ljudskog duha? Ne znam koga citiram ponavljajući da nasilje ne postoji zbog siromaštva nego zbog manjka kulture, ali stojim iza te misli.

Veseli me lijepa vizija da se Hrvatska, moja domovina rođenjem, i Francuska, moja domovina izborom, nalaze sa svojim talentima i vrlo kompatibilnim kulturama u kreativnoj ekipi za rast novih grana na stablu civilizacije.

References

  1. L. Luca Cavalli-Sforza (1997), Genes, peoples, and languages, Proc. Natl. Acad. Sci. USA, 94: 7719-7724.

  2. P. Follette (2004), Profile: Miroslav Radman; Bringing biology back to Cro- atia, Science, 304: 1103-1104.

3 M. Radman, Pariez sur les chercheurs comme sur les chevaux, Le Monde, 18 aout 2012.

page5image12688

23 

Homepage Homepage English English Français Français Hrvatski Hrvatski Facebook Facebook

Miroslav Radman - Molekularna biologija i genetika Znanstvenik - Službena Web stranica